Puno članstvo u EU je još uvijek privlačan spoljnopolitički cilj za političke elite i veliki dio stanovništva u svim zemljama zapadnog Balkana. Tako bar u svojim izjavama redovno tvrde lokalni političari, koji mjere i svoj politički uspjeh napretkom koji su njihove zemlje postigle na putu ka EU.
Biti članica EU još uvijek znači biti prepoznat kao „normalna“ zemlja, zemlja koja više nije „u tranziciji“ i manje uspješna od drugih. Tranzicija je u ovim zemljama bila bolna i komplikovana, i građani su već umorni od nje. Bez članstva u EU, mnogi bi se osjećali kao da njihovi dosadašnji napori nijesu priznati ni nagrađeni. U dugom periodu, skoro 25 godina od raspada Jugoslavije, njene nasljednice su tretirane kao objekti, a ne subjekti spoljne politike. Često su morale da rade ono što nijesu htjele, a nijesu mogle da rade ono što su htjele. Sada smatraju da će jednom kada postanu članice EU biti mnogo nezavisnije u vođenju spoljne politike. Zato sada čak i suverenisti i nacionalisti podržavaju članstvo u EU, jer se nadaju da će ulazak u Uniju najbolje služiti njihovim nacionalnim interesima.
Ne čini se, međutim, da će i jedna zemlja sa onoga što je preostalo od Balkana uskoro ostvariti članstvo u EU. Sama EU je sve skeptičnija prema ideji budućeg proširenja. Iako za EU zapadni Balkan nije zapravo oblast proširenja, već „konsolidacije“ – obzirom da je ovaj region već okružen članicama EU pa nova članstva ne bi uključivala dalje širenje na istok – neke od sadašnjih članica su već najavile da će organizovati referendume o svakom sljedećem pridruživanju Uniji. Nijedna od zemalja kandidata nema naročito jakog „sponzora“ u EU koji bi ih pogurao na tom putu, kao što je Njemačka gurala Hrvatsku ili Grčka Kipar.
Štoviše, EU zaokupljaju sopstvene unutrašnje krize, poput krize finansijskig sektora, Grčke, problema sa imigracijom i zategnutih odnosa sa Rusijom oko Ukrajine. Vizija daljeg razvoja Unije nikada nije bila tako mutna. Iako nijedna od ovih kriza nije započela na zapadnom Balkanu, gotovo sve su uticale i na odnos
Unije sa ovim regionom. Relativan neuspjeh Bugarske, Rumunije, a sada i Hrvatske da održe sopstvene finansije pod kontrolom nakon ulaska u EU je samo pojačalo sumnjičavost nekih članica prema kandidatima. 2003. godine, prije početka krize, EU je čvrsto obećala zapadnom Balkanu da su njena vrata otvorena za sve države ovog regiona. Da li bi EU bila voljna da takvo obećanje ponovi danas?
Što EU duže oklijeva da makar nagovijesti okvirni datum pristupanja preostalih zemalja kandidata, to će teže biti odgovoriti na pitanja poput „Zašto bi se mi trudili da sprovedemo ozbiljne reforme kad možda za života nećemo vidjeti nikakve koristi od toga?“ Promjene koje EU traži od zemalja kandidata su dubinske i ponekad bolne. Drugim riječima, lako je zagovarati “reforme”. A na djelu, još je lakše nastaviti starom rutinom, opustiti se u inerciji.
Sama EU je ponekad nerealna, pa svako malo povećava zahtjeve i očekivanja. Zemlje koje su u lošijoj ekonomskoj, socijalnoj pa i političkoj situaciji od onih koje su ušle u uniju pod manje zahtjevnim kriterijumima mnoge nove zahtjeve jednostavno ne mogu da ispune. Čak i one zemlje koje su u EU ušle 2007. i 2013. su često samo simulirale reforme kako bi zadovoljile EU. Ali, jesu li te reforme nepovratne?
EU bi morala da bude realnija kada postavlja nove zahtjeve i očekivanja. Bolje je usredsrediti se na relativno mali broj ključnih zahtjeva koji se moraju ispuniti nego graditi lego carstvo od sve novijih i novijih zahtjeva koji će samo obeshrabriti pro-evropske snage u zemljama kandidatima.
Nakon krize u Ukrajini, EU se suočava sa političkom konkurencijom od strane zemalja van Unije, na evropskom jugu i jugoistoku. To takođe treba uzeti u obzir, posebno na zapadnom Balkanu. Teško da će Rusija i Turska ponuditi više nego EU zemljama regiona. Međutim, ako EU bude odugovlačila sa ponudom članstva, uticaj drugih regionalnih sila će vremenom rasti. U interesu je EU da uključi zemlje zapadnog Balkana što je prije moguće.
Dugo čekanje u evropskom predvorju nije produktivno jer zemlje kandidate neće učiniti puno boljim, a rizikuje da se one okrenu drugim alternativama. Obzirom na rastući multipolarizam u evropskim unutrašnjim i spoljašnjim periferijama, to bi bio vrlo pogrešan potez.
Autor teksta je Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Zagrebu. Tekst je objavljen u časopisu Evropski puls.
